понедељак, 4. јул 2011.

Slika vredi hiljadu reči?


Zavisi čijih i zavisi koja slika. Slika koja se kreće i koju prati zvuk = film. Želim da verujem da živm u vremenu procvata filmske industrije. Ali pre će biti vreme vladavine televizije.

Film
Prvo nem. Potom sa tonom, ali bez boje i na kraju sa tonom, bojom, pa još sa specijalnim efektima, zatim i u 3D varijanti. Film se svakako odupire kraljici Televiziji.
Volim film. Ne gledam televiziju već godinama. Film mi je draži jer ne traži od mene da se svakog dana posle ručka nacrtam ispred televizora. Ne traži obavezu. Sama biram kada ću da ga gledam i dok ga gledam nisam sama. Drugačiji je doživljaj gledanja fima na DVD-u kod kuće i u bioskopu. Da ne bih bila u iskušenju da opletem po televiziji (tj. načinu na koji nam ispira mozak i uništava zdravlje) prelazim na razliku između knjige i filma.

Knjiga je starija. Biblija je knjiga. Kuran je knjiga. Knjiga dakle može biti svetinja. Da li se to može reći za film?
Slika ne vredi hiljadu reči. Makar ako je u pitanju moja slika. Lakše mi je da izgovorim ili napišem hiljadu, dve, tri hiljade reči nego da nacrtam jednu valjanu sliku. Može biti da je ova fraza jednostavno pogrešna, no pre će biti da ja ne znam da slikam. Knjiga jeste starija i ona će uvek inspirisati režisere da prema njoj snimaju film, ali može i obrnuto. Nisu li ekspresionisti još pre stotinak godina baš iz filma preuzeli metode? Npr. postupak montaže. Bili su inspirisanisani pokretom i na sve načine su težili da ga ubace u svoje pljosnate dvodimenzionalne knjige. Nije da su ikada to uspeli, ali njihov trud rezultovao je novim postupcima, originalnim i osvežavajućim. Knjiga se nije dala uništiti. Borilila se. Davala je inspiraciju filmu i od njega je ponovo primala. Recikliranje ideja, nikako ekonomičnost. Simbioza?
Da li izraz lica ikada može zameniti unutrašnji monolog? Znam da postoje postupci i u filmu koji to omogućavaju, ali da li režiser, koji pretapa knjigu u film ima istu viziju makar jedne scene kao ja? Ili vi? Nije li lepota baš u tome što svako od nas čitajući knjigu zamišlja drgo lice, drugačiji osmeh ili suzu?  Svakako se bolje identifikujem sa likom iz romana ili pripovetke nego iz filma. Nekada samo detalj zna da upropasti čitavu scenu iz filma, jer film ima svoj rok snimanja i budžet. Knjiga je slobodna, ali isto tako je i nema i crno bela.
Kao student književnosti logično bi bilo da branim knjigu i da kažem kako nikada neće izumreti. Istina je da bih volela da neke fimove analiziramo na isti način na koji analiziramo knjige. Knjige čitam kada sam raspoložena ili kada fakultet to traži, ali svaki dan odgledam po makar jedan film jer ga volim.
Lenjost? Nedostatak mašte?
Ne bih rekla. Film samo pruža više prostora da se umetnik izrazi. Knjigu piše pisac i samo on. U stvaranju filma učestvuje čitava ekipa čija imena počasno gmižu na kraju svakog filma: režiser, producent, glumci, šminkeri, kostimografi, statisti...
Na dodeli Oskara koliko kategorija za fim postoji? Najbolji film, glumac, glumica, ženska sporedna uloga, muška sporedna uloga, muzika, animacija...
Mašta, jupi!


No ipak, bila u pitanju knjiga ili film na kraju dana bitno je samo da nije stvarnost.

недеља, 3. јул 2011.

Zašto književnost?


*Zato što je ekipa na FON-u *

-Od čega ćeš da živiš?
-Žensko je, udaće se.

 A sve šta sam u detinjstvu želela je da budem pilot.
Čini mi se da me je svaka mamina drugarica ili koleginica barem deset puta pitala šta želim da budem kad porastem. Pilot! Želim da letim daleko i da se onda vratim i da pričam svima kako sam bila daleko, daleko, kako sam letela sa pticama i iznad njih. Ali to nije za devojčice... Književnost svakako jeste. Da me sada vide te tete klimale bi svojim damskim glavama, ali tako da ne pokvare svoje damske punđe. Dugo sam želela da budem pilot, ali nisam smela nikome da kažem, jer to nije za devojčice. A ne znam ni kako se postaje pilot. Verovatno postoji škola. I dok ovo pišem osećam da sam izneverila samu sebe što se nisam više trudila da postanem pilot... Ne sećam se ni kada ni kako sam odustala od toga. Tešim se: odlučila sam se za metaforično letenje, za maštu, za nešto šta priliči devojčicama...
Zvuči otrcano, jer i jeste otrcano (otrcane fraze su najbolje jer upravo ta otrcanost svedoči o njihovoj prečestoj upotrebi, šta opet svedoči o njihovoj univerzalnoj istinitosti), ali preživeti pakao srednje škole bez i jednog pokušaja ubistva ili samoubistva je uspeh. Nije da sam bila neshvaćena, ali su mi svi delovali potpuno nezanimljivo. To opet nije strašno, ali baš svaki dan provoditi sa ljudima sa kojima ne delite nikakve interese vas može učiniti duhovno utrnulim. Ali tu su knjige i svi smo mi odlučili u srednjoj školi da ćemo studirati književnost, jer nam je bilo dosadno, a mrtvi pisci često su nam se činili zanimljiviji od živih ljudi iz naše okoline, koji prosto ne pokazuju interes ni za šta.
Na svu sreću ekipa je otišla na popularne fakultete. Meni je ostalo samo da završim fakultet i da se udam jer:
-Šta ćeš s tim, molim te?
-Nokte možeš da lakiraš i na Pravnom ili Učiteljskom.
-Jao, tu ima da se čitaaa...
-Ti bi kao da se praviš pametna, je l'? Da praviš gužvu na birou?
No, zaključak nije da ja učim za svoju duši, a oni za pare. Mnogo je jednostavnije.
Imam drugaricu koja ima dijabetes od svoje četvrte godine života i nećete se pitati zašto je upisala medicinu.
Imam i drugaricu koja ima opsesivno-kompulsivni poremećaj. Upisala je psihologiju.
Po istom principu sam ja upisala književnost.
Bilo je logično.
Logično veliš?